Zašto nije dobro isprepadati ego

Ego kao da je u posljednje vrijeme postao glavna meta life coachevima i onima koji to nisu, ali su tako nešto čuli od nekih life coacheva. Meta koju svi žele oboriti i uništiti, a da pri tome nemaju pojma kakvu štetu čine sebi samima i koliko gube na vlastitoj snazi.


Ego i pozitivne poruke

Već neko duže vrijeme imamo pregršt prilika (na internetu i šire) naići na razne life coach savjete kao i na razne super pozitivne poruke i citate. Neke od njih glasile bi ovako: Možeš ako misliš da možeš ili Ako misliš da možeš i ako misliš da ne možeš – u pravu si. Načelno se slažem sa ovakvim tvrdnjama, zaista je sve u našim glavama. No, ima jedan veliki ali.

(Nije da ih toliko tražim, ni savjete niti coacheve, koliko iskaču od svukud; nemam ništa protiv njih i njihovih savjeta jer mnogi od njih su mi pomogli da se pokrenem, no mnogi od njih su nažalost poprilično nestručni, da ne kažem samoprozvani.)

Taj veliki ali bi bio – da mogu, već bih to radila. Odnosno, postoji taj jedan dio nas, zovemo ga ego, koji nije baš spreman na to da može. Dosta vremena u životu je proveo misleći da ne može. I sad mu ja kažem – ma možeš! Što se dogodi tada? On se preplaši, naljuti i zainati. Tko sam ja da njemu mrsim njegovu sliku o sebi (njemu)? On je navikao da ne može i tako je naučio živjeti. Sve je podredio tome, sve je izorganizirao na način da se uklapa s tim da on ne može. Kako da on sada počne raditi ono što ne može, to znači da će morati preposložiti sve što je čitav život slagao. U mom slučaju 36 godina.

Za što nam je kriv ego

Puno puta sam se i sama povodila tim savjetima i citatima i počela mijenjati način razmišljanja iz onog da ne mogu u onaj da mogu (bilo što). Počela sam i ja shvaćati kako sve blokade koje imam postoje samo u mojoj glavi. Shvatila sam da samu sebe ograničavam. Zato sam u jednom periodu života počela primijenjivati te savjete – da mogu. No, zabijala bih se konstatno u zid. Najjače što ide! Nikako mi nije bilo jasno što se dešava. Kako je moguće da ne mogu ako sad napokon znam da mogu? Gdje je problem?

Problem je u tom egu koji nije spreman na to da može. Isprepadala sam ga. Cijeli život je proživio u uvjerenju da ne može, i sad ga ja napadam sa time da može. U biti sam ga povrijedila tako što sam mu nametnula svoje mišljenje misleći da je jedino ono važno.

Ne samo da nas driblaju sa onim savjetima kako možemo ako mislimo da možemo, nego nam još savjetuju i da ubijemo ego!? Ili da mu učinimo bilo što drugo nažao kako on ne bi upravljao nama. Opet, koliko god da se slažem da nije ego taj koji treba upravljati nama, ne mogu se složiti s tim izjavama kako je ego loš, ne treba nam itd.

Meni moj ego treba. On je dio mene. Nije mi za ništa kriv. Ja sam zanemarila odgojiti ga. Kakve god da blokade postoje u njemu na meni je da ih poštujem. A ako smatram da ih je potrebno ukloniti, najbolje bi bilo to raditi oprezno i suosjećajno.

dharmacomics.com

Ego prihvaća pregovore

I što sada kad ja znam da mogu, a ego ne može? Smatram da je najbolje da ga probam razumjeti i da pokušam suosjećati s njime. Da ga pokušam obuzdati i smiriti. Da pokušam porazgovarati s njime. Pregovarati čak :) To je to! Pregovaranje s egom, za početak, kasnije ćemo tek otkriti da smo super partneri. Ali za sada to još ne vidimo. Ni on ni ja :)

Nakon što uspijemo pregovarati, moj ego i ja počinjemo kreirati kontakt, interakciju. Sad više ne moramo pregovarati, sad se možemo i dogovarati. Tu bih spomenula jedno predavanje na kojem sam bila koje mi je preokrenulo doživljaj ega, iako to nije bila tema predavanja.

Predavač je naveo jedan primjer što kad ego ima problema sa onim što si ti odlučio raditi, promijeniti … Npr. ukoliko si odlučio prestati raditi posao koji radiš jer si nevjerojatno nezadovoljan time, a shvatio si da te jako zanima meditacija i da bi se volio time baviti. Iz perspektive ega nije baš najpametnija stvar dati otkaz i početi držati satove meditacije svaki dan (o drugim razlozima zašto to ne bi bilo dobro ovdje nije riječ). Ego to neće podnijeti ako si cijeli život radio na uvjerenju da moraš raditi konkretan i ‘siguran’ posao od 8-16h. Sad odjednom bi ti u ‘nesigurno’ i to još u okolini kojoj nije jasno ni čemu meditacija služi. Egu bi to bilo previše i našao bi načine kako da to izbjegne.

Nakon što krenem pregovarati s njime pa ga pitam jel ti ok da meditiram svaki dan i držim satove meditacije jednom dnevno? On kaže da nije baš siguran, pa ga ja pitam jel ti ok da držim te satove samo vikendom, dok preko tjedna radim svoj ‘siguran’ posao? On sad tu kaže – pa ok, nije loše, toliko mogu. Ali ajde za sada samo nedjeljom :) I onda ja krenem tako. S vremenom vidim jel mu počelo biti ok i subotom … pa preko tjedna :) Kad se on na sve skupa malo navikne, neću ga ja više išta trebati pitati, on će sam htjeti, vjerujte mi!

Ego sam ja

I onda dolazim do sljedeće spoznaje. Ego je (kao) malo dijete u meni. Ili malo dijete općenito. Zamislite da krećete s trčanjem i vodite to malo dijete s vama. Kao odrasla osoba imate puno veće korake i puno više energije od malog djeteta, a vi očekujete da vas dijete prati u stopu. To što vi možete trčati, ne znači da može i to dijete. Zato je potrebno da se vi prilagodite djetetu dok ono ne stekne kondiciju, pa i poraste u međuvremenu. I tek onda trčite skupa istim tempom. Ali prije toga vam ništa ne znači što vi znate da možete, ako to dijete ne može.

Vjerujem da postoji puno bolji primjer od ovog, ali nadam se da ste shvatili poantu :)

Ako se sad još samo malo vratim na onaj dio gdje sam spomenula kako je moj ego povrijeđen i usporedimo to sa djetetom (u sebi ili bilo kojim drugim) možemo zamijetiti kako je ego zaseban entitet s kojim treba raditi, kog je potrebno usmjeravati, s kojim je potrebno komunicirati, dogovarati se, pa čak pristajati i na kompromise. Tek tada će mi ego pokazati da mi je saveznik.

Ako se prema njemu ponašam tako da ga ušutkam i stavim tamo ‘gdje mu je mjesto’, ako mu naređujem i zabranjujem, prijetim mu da ću ga ubiti, ili u boljem slučaju staviti u okove – što mislite koliko će biti spreman na suradnju? Imajte razumijevanja prema svom egu jer on vam zaista može biti odličan partner u životu!

Author: Knjiga inspiracija

Moje ime je Slavenka Đikić (d. Vinski), autorica sam tekstova i ilustracija na ovom blogu. Oduvjek sam voljela zapisivati razne misli na papir, moje ili nečije. A posebno sam imala potrebu zapisati citate koji su me inspirirali i dali neki novi pogled na život. Uvijek sam sa sobom imala jednu tekicu i slagala svoju knjižicu inspirativnih misli. Trenutno se ta knjižica lagano razvija u Knjigu inspiracija.

12 Replies to “Zašto nije dobro isprepadati ego”

  1. Bravo, bravo i još jednom bravo. Odličan tekst! Stvarno imaš dobru intuiciju i odlično si prepoznala poantu! Baš sam ponosan na tebe :)
    Iako većina ljudi tvrdi da je ego “zločesti dio nas” koji treba iskorijeniti i da je ego problem, mi se u potpunosti slažemo s tobom da svatko od nas ego treba i da ga ne treba uništiti. Niti ga treba pokušavati uništiti. Baš kako si napisala. Nažalost ljudi radi razno-raznih citata i motivirajućih govora stvaraju uvjerenje da bi radi svog osobnog rasta i razvoja trebali ubiti jedan dio sebe. A nikakvo ubijanje ne dolazi u obzir, samo transformacija :) Komunikacija i pregovaranje s egom, kao i s ostalim našim razinama je temelj osobnog rasta i razvoja. Drži se, na super si putu :)

    1. Hvala ti Ivane! Ali onako baš baš! Prvo sam se dvoumila da li da uopće pišem post na ovu temu, jer ego i priče o njemu iskaču sa svih strana. A onda ako još napišem da je ego super, nisam bila sigurna kako će to ljudi shvatiti. No, razlog zašto sam pisala o egu, i to na ovaj način – je zato što sam ovo naučila iz vlastitog iskustva, i na vlastitoj koži sam osjetila kako izgleda kad se loše ponašaš prema egu :) Nije intuacija, nego iskustvo :D :D Ali, svejedno ti hvala, puno mi znači kad mi netko poput tebe kaže da sam na dobrom putu! Hvala ti još jednom na komentaru i na tome što si pridonio ovom postu sa svojim stavom, što si na neki način potvrdio da je tako. Mislim da svijetu treba malo više prihvaćanja, a manje ukoravanja <3

  2. Draga Slavenka, ovo je sjajan tekst koji bi svima koji ga pročitaju trebao otvoriti neke druge vidike i poglede od onih što su nas drugi učili da ego jest. Iskustvo nam je najbolji učitelj a tvoje je tebi donijelo da dođeš do ovih zaključaka. Slažem se u potpunosti sa svakom rečenicom. Ego je dio nas i nije poanta da ga eliminiramo i odstranimo. On nije strano tijelo. Trebamo ga samo prigrliti i izdresirati kako bi lakše išli ruku pod ruku s njim kroz život. I sjajna mi je ova usporedba s malim djetetom i trčanjem – to je baš to! :)
    Svaka čast na zaista odličnom tekstu! <3

    1. Draga Andrea, hvala na komentaru! Ja se zaista nadam da će ovaj post otvoriti neke nove vidike ljudima koji ga pročitaju. Ne moraju se nužno slagati samnom, ali mislim da je ok da vide i drugu stranu života s egom :)

  3. O da, često je ego vezan uz nešto negativno, sa porukom da ga treba prizemljiti, ukrotiti, obuzdati, jer ako to ne napraviš, loš si. Gdje god ga se pripoji drugoj riječi (egomanijak, egoističan, egoist, egocentričan…) novonastala označava nešto nepoželjno. Super tekst i baš dobra objašnjenja draga Slavenka!

    1. Hvala ti draga Mirna! u tom je problem, baš kako si napisala – kad se riječ ego pripoji nekoj drugoj riječi – ta novonastala ozačava nešto negativno. Šteta, jel da?

  4. Super tekst :) a ova usporedba s malim djetetom koje ne može praviti velike korake – preslatko :D definitivno si ego izvukla iz blata u koje ga svi trpaju! s razlogom je on tu i treba se pozabaviti njime bez nasilnih metoda :D

Leave a Reply

Your email address will not be published. Required fields are marked *

error: Content is protected !!
%d bloggers like this: