Vjera u sebe (moj život je samo moj)


Najbolji dan u tvom životu je onaj dan kada odlučiš da je tvoj život samo tvoj. Bez ispričavanja ili opravdanja. Bez ikoga na koga ćeš se osloniti, o kome ćeš ovisiti ili koga ćeš kriviti za svoje promašaje. Dan je tvoj. Čudesno je putovanje pred tobom i samo si ti odgovoran za njegovu kvalitetu. To je dan kad tvoj život zaista počinje.

– Bob Moawad


Sve više razmišljam o tome kako je moj život samo moj i kako je to moj projekt …  Da, PROJEKT. To znači da je na meni da preuzmem odgovornost za svako stanje, odluku i raspoloženje. Ja sam ta koja određuje ciljeve, tempo kojim se krećem prema njima i ja procjenjujem uspješnost ili neuspješnost ostvarenog.

No, sve više uviđam da me stvari, kojima težim (što je samo po sebi super), stavljaju u situaciju da sam uvijek u nekakvom zaostatku i nedostatku. Ponekada mi stvari izgledaju kao da tražim dozvolu za nešto (trazeći savjet od nekoga) jer ljudi generalno govore što bih trebala ili ne, što je za mene dobro ili ne, a ja im često povjerujem. Time kao da zanemarim vjeru u sebe.

A što se tiče vjere u sebe – nedavno sam pročitala jednu fora misao:


Prvih 5 – 10 godina svog zivota vjerovali smo da postoji Djed Bozicnjak, pa probajmo onda barem 5 minuta vjerovati u sebe :)


I tako, razglabajući s ljudima o sebi, kao da im dajem na dlanu dopuštenje da upravljaju mojim projektom :) Samim razglabanjem o tome kao da sam im dala to pravo …

I nisu tu toliko bitne reakcije ljudi, oni nisu čak niti toliko krivi i odgovorni, nego vjerojatno samo otvaranje drugoj osobi, pretpostavljajući da ona razumije o čemu pričam. Često puta kad bih nekome rekla kroz što prolazim, dobila bih feedback o sebi kao nestabilnoj ili nesigurnoj osobi. Samo zato što nisam čvrsto držala svoj stav, već sam bila otvorena (čitaj: naivna), ali  i odvažna razmisliti o sebi i vidjeti iz drugog kuta kako stvari stoje. U biti je apsurdno da kroz povjeravanje drugima zapravo ojača ono oko čega se povjeravam, a onda dođe do toga da rješenju tog “problema” nema kraja … E baš tako bude! Nema kraja, i onda se samo zapetljamo u tu priču koja je tek naknadno postala problem, a to nije bila u startu :)

I tako se uhvatim kako idem na ove ili one radionice za sve i svašta, edukacije ili pak zajednice za iscjeljenje duše. Uhvatim se u i nastojim postići stabilnost i mir, a da ne spominjem kako nastojim dosegnuti konkurentnost u poslovnom i društvenom svijetu. A samo odlaženje tamo ili obraćanje nekome stvara upravo tu nestabilnost. Jer samim time šaljem informaciji i sebi i Svemiru kao da već sada nešto nije dobro samnom. E to nije dobro!

Ok, tanka je granica između toga kada treba nešto podijeliti s nekim, iskomunicirati i ne držati u sebi, a kada to sve probaviti sa sobom. Kada treba ulagati u osobni razvoj i edukaciju, a kada stati na loptu i to primijeniti te samoj sebi priznati da sam do sada naučila već puno toga i osjetiti se ponosnom radi uspjeha ….

Sve u svemu – moj život je samo moj, sa svim padovima i usponima, sa svim teškim i laganim trenucima … jer ja znam svoje zašto. Znam kada sam zaslužila da me život nosi i svemir nagradi, ali znam i kad trebam baš upravo pošteno zapeti, iako će svi (posebno duhovnjaci) reći da život ne bi trebao biti muka i da nema mjesta nikakvom zapinjanju.

E, kada osjetiš to u sebi – to je to, uhvatila si svoj val :) :) :)

 

logo-srce

 

Author: Knjiga inspiracija

Moje ime je Slavenka Đikić (d. Vinski), autorica sam tekstova i ilustracija na ovom blogu. Oduvjek sam voljela zapisivati razne misli na papir, moje ili nečije. A posebno sam imala potrebu zapisati citate koji su me inspirirali i dali neki novi pogled na život. Uvijek sam sa sobom imala jednu tekicu i slagala svoju knjižicu inspirativnih misli. Trenutno se ta knjižica lagano razvija u Knjigu inspiracija.

Leave a Reply

Your email address will not be published. Required fields are marked *

error: Content is protected !!
%d bloggers like this: