Komunikacija sa psom i moja godina s Anis Doo

komunikacija sa psom

Komunikacija je za mene oduvijek bio pojam za koji sam smatrala da sam ga svatila i da posjedujem komunikacijske vještine na zavidnom nivou. No, shvatila sam da sam bila u krivu tek nakon što je u naš život i dom došla jedna počasna gošća – štene brak jazavčara. Nevjerojatno, ali baš iz tog odnosa sam najviše naučila što je to komunikacija. Podijelit ću s vama svoja iskustva, kako nam je bilo tih godinu dana, kroz što smo prolazile i koliko smo se obje izgradile.

Već sam pisala o njoj u postu Moja sretna misao. Neću vam pisati o tome koliko ju volim i koliko je lijepo imati psa. Nego o tome što to donosi. A, vjerujte mi – donosi čak puno više od lijepih trenutaka ispunjenih emocijama ljubavi i veselja. To je odnos u kojem neizmjerno puno učiš, o sebi prvenstveno.

 

Problem sa psima je taj da ih ne mogu imati sve

Anis smo udomili. Imala je 2 mjeseca kad je došla k nama. Cijelo leglo štenaca pronađeno je u kutiji u 12.mj., na hladnoći, vani pored nekog dućana. Bili su svi promrzli, neuhranjeni i oboljeli. Zato ne prihvaćam kupovanje živih bića, pa time niti podržavanje uzgajivača. Oprostite mi svi koji se ne slažete s ovime. Ali, ne mogu kupiti biće čije srce tuče kao i moje! Druga stvar, od toliko napuštenih pasa čije duše pate i tužne su, koji sanjaju samo o tome da im netko pruži ljubav i dom, ne mogu okrenuti glavu od toga. Njihova bol i tuga me pogađa više od ljudske. Oprostite mi i na ovoj iskrenoj izjavi.

Udruga koja ih je spasila dala im je svima privremena imena po zimskim mirodijama, a nju je zapalo Anis. Nama se svidjelo i ostavilo smo to ime. No, ubrzo nas je počela podsjećati na jednog lika iz crtića – sjećate se Srappy Dooa? To je bio onaj mali hrabar psić iz Scooby Doo crtića :) :) I tako je ona postala Srappy Doo. Kasnije preimenovana u Anis Doo. Pa u Pangolijan. Cvjetak. Srećica. Smratko. Doolina. Dooguljasti patuljak. Niskopodni tramvaj. Naša bebica. And many more …

 

Udomljavanje pasa
Izvor: www.ihatedogbreeders.com

 

Odgoj psa kao odgovornost i rad sa psom kao dužnost.

Često sam maštala o tome da imam psa s kojim se puno mazim, igram, idemo zajedno u park, trčimo, šećemo, bacamo loptice i štapove … ma idila! A onda je, 08. siječnja 2016, došla ona. Njeno veličanstvo Anis Doo. Mi, naravno, ushićeni, sretni, jedva čekamo da se posvetimo tom malom biću, da se igramo, mazimo i uživamo. Ali, stvarnost je bila sasvim drugačija.

Skakanje, lajanje, griženje … mali oštri zubići kao iglice. Nigdje mira, nema maženja, nema igranja, samo njeno skakanje na nas i nastojanje da nas gricne. Pomislili smo da smo se gadno zeznuli. Jel nam ovo trebalo? Što da radimo? Odlazak na spavanje je bio i više nego naporan, postali smo ljuti i nervozni.

Trajalo je to neko vrijeme, a onda smo shvatili da pod hitno moramo s njom krenuti raditi i učiti ju dobrom ponašanju. Ali kako to izvesti? Nazvala sam nekoliko škola za pse, ali nisam naišla na ono što sam tražila. Na koncu sam kontaktirala  KA-DOG školu, javio mi se Igor. Njegov rad se temelji na individualnom pristupu psu i vlasniku, što se meni jako svidjelo.

Nisam od onih koji smatraju da pas mora poslušno i bez razloga izvršavati razne naredbe poput sjedni, dođi, pomakni se, lezi … Sve je to ok, i Anis to sada zna. Ali odgoj psa je puno dublji od toga. Puuuno! Igor je podučavao mene, ne Anis. Njegov rad s nama svodio se na rad samnom :) I tu sam po prvi puta shvatila da ne znam što je to komunikacija.

 

Kako je komunikacija izostala na samom početku?

Prvih nekoliko mjeseci smo provodile jako puno vremena zajedno. Prošle smo kroz razne faze. Uglavnom ispunjene stresom. Hoće li mi pobjeći u parku? Hoće li ona biti prenaporna nekom psu? Hoće li ju neki pas zbog toga napasti? Ili čak bez ikakvog razloga? Kako da ju odvučem od preduge igre sa psima? Kako da krenemo doma nakon već sat vremena u parku, a da ju ne navlačim s povodnikom? Kako da ne skače na trkače i prolaznike? Posebno na malu djecu koju obožava? KAKO?

U nekoliko navrata je uslijedio period od po tjedan dana neodlaska u park, obavljala je nuždu samo na dvorištu  gdje sam ju ujedno i istrčavala. Morala sam psihički odmoriti od tih šetnji koje su bile neizmjerno zahtjevne. Ni sekunde se nisam smjela zamisliti, odlutati u mislima, javiti se na mobitel, popričati s prolaznicima. Pažnja je morala biti stalno na njoj. Zamislite štene brak jazavčara, to je ludo, hiperaktivno i svojeglavo. A energije ima kao nuklearni pogon. Nekoliko puta mi je pobjegla u parku. A nekoliko puta je pobjegla i iz dvorišta. Taman par trenutaka prije nego bih ja morala krenuti na posao :)

U tom periodu sam imala problema prvenstveno sa sobom i mog pojma o tome što bi ona trebala. Nevjerojatna količina straha, izostanak svijesti o važnosti moje pojave i nepovjerenja prema njoj. A ujedno sam imala očekivanja da ona mora napraviti ono što sam ja zamislila, ali ne i iskomunicirala. Puno sam u toj fazi naučila o sebi. I o psima. Taman toliko da znam koliko toga još ne znam :)

 

Zašto je komunikacija sa psom potrebna?

Doma nije bilo ništa lakše. Igra i skakanje. Skakanje i grickanje. Nije slatko niti simaptično :) Kažu da je tako do otprilike njihove 2. godine života. Sve je to individualno. Mislim da će ona biti hiperaktivna cijeli svoj život. Ali napokon se pojavljuju znakovi napretka! Ona je odrasla! Ima nade!

Sada je u fazi loptice i ne vidi ništa drugo osim te okrugle igračke. I mene koja sam u posjedu te igračke i koja svaki dan baca tu lopticu sat vremena u parku. Kao i ostali vlasnici. Baš smo smiješni svi skupa.

Zapravo, sada kad ju gledam u toj igri mogu vidjeti koliko joj znači njeno vrijeme koje ima za sebe. Kao da joj je to terapija i odmor od nas i naših prohtjeva. Tada je sretna kao malo dijete, i tada ti ona zapravo daje najviše. Ne možeš ne upiti u sebe tu pozitivnu energiju dok vidiš na psu da je sretan, ali onako iskreno sretan i kad ti to pokazuje kao da je čovjek. Tu je nekako započela komunikacija između nas dvije. Tek u toj fazi.

Cijela poanta je bila upoznati sebe da bih razumjela nju. Tek nakon toga sam mogla započeti komunicirati. Zašto je to toliko važno? Za početak je bilo potrebno zamijetiti što je to što ja radim krivo, ili još bitnije što je to što ne radim, a trebala bih. Nakon što sam napokon sagledala svoje vlastito ponašanje, mogla sam započeti komunikaciju. To je bio jedini način da ju usmjerim … da stane, sjedne, dođe, ode … da bude mirna. Tek tada smo mogle početi graditi odnos. Tek nakon što sam osvijestila da iz mene ne izlazi ništa, nikakva poruka niti informacija koja je njoj potrebna. Poanta je usmjeravati, ne naređivati i očekivati. A za to je potrebno osvijestiti i važnost svog postojanja (s čime sam ja imala velikih problema).

 

Komunikacija sa psom i osobni razvoj

I sad mi ta cijela priča počinje imati smisla, tj. tek sada vidim smisao. Kako je ona odrastala, a ja ju usmjeravala u tome, tako smo se skupa gradile. Ona je sve više postajala pas koji razumije i poštuje moje postojanje, a ja sam sve više postajala osoba koja poštuje njeno postojanje. Koja uvažava i njene potrebe i osjećaje. A bogme ih ima! Iako se radi o psu, to biće (baš kao i mi ljudi) ima pregršt potreba, svoju rutinu, osjećaje, navike. Ima potrebu za interakcijom, za pažnjom, za komunikacijom. Što sam ja više radila na sebi i sa sobom – to sam više bila u stanju raditi s njom. Razumjeti ju. Komunicirati. I obrnuto – što sam više radila sa njom to me više guralo u smjeru da radim na sebi.

Do onog idiličnog stanja o kojem sam maštala (s početka ove priče) se dolazi korak po korak. A ima jako puno koraka. Riječ je o izgradnji odnosa. Stvaranju kontakta. Najvećim dijelom se radi o učenju komunikaciji, i to sa bićem čiji jezik ne znaš, niti ono zna tvoj jezik. Niti će ijedan od vas propričati na tim jezicima.

Anis je mene učila da zastanem, barem na trenutak. Da prestanem bezglavo trčati za raznim obavezama i da se nakratko zaustavim i opustim. Još uvijek ima posla samnom u vezi toga. Naučila me je promatrati. Natjerala me je da to naučim. To je bio jedini način da uspijem doprijeti do nje.

Pomogla mi je da osjetim svoje postojanje. Da sagledam svoju pojavu u prostoru. O mojoj pojavi ovisi njen razvoj, naš odnos, učenje … Meni je ona pokazala tko sam ja. Kakva sam. U kakvom sam stanju. I više od toga. Ona me vodi prema svemu onome što sam ikad željela biti.

Potaknula me je da se smijem puno više. Natjerala me je da se odmaknem od potreba da isplaniram svaki dan, tjedan, mjesec (unatoč tome što se ionako ništa nije odvijalo prema mojim planovim, ja sam imala naviku to raditi).


Svaki puta kad ju pogledam, vidim biće kojemu sam pomogla, koje sam spasila. Vidim kako je ona sretna. Svaki puta kad ju pogledam sjetim se da tog bića možda sada ne bi bilo. A to biće je meni pokazalo da ja postojim. To je moja sretna misao!

(iz teksta Moja sretna misao)


 

Što sam naučila iz svega toga?

  • Moja pojava je važna. O mojoj pojavi ovisi njen razvoj. Ona me gleda kao nekog tko je njoj iznimno bitan i potreban, o kome ovisi. Kako se ja postavim tako će se ona ponašati. Ovo je poprilično važno ako čovjek ima problema sa samopouzdanjem i poimanjem vlastite vrijednosti.
  • Očekivanja da ona nešto mora sada napraviti narušavaju odgoj i učenje. Ona nema razloga nešto napraviti samo zato što sam si ja tako zamislila. I ona, kao i mi ljudi, ima svoje potrebe i osjećaje, pa čak i rutinu. Ona ima svoju inteligenciju i neće se tako lako dati navlačiti kako si ja zamislim. Nema razloga za to.
  • Strpljenje i povjerenje da će uspjeti. Možda mi je najteže bilo stvoriti povjerenje da ona to može. S jedne strane imala sam očekivanja da mora, a s druge strane nisam vjerovala da može – naučiti piškati vani, ne skakati dok joj nosim hranu, ne skakati na prolaznike, doći do mene u parku ili šumi kad ju zovem … Ključni trenutak dogodio se kad sam shvatila da se moram prepustiti i dati joj prostora da mi pokaže da ona to može.
  • Rad sa psom zahtjeva RAD. Puno rada. A najviše od svega ponavljanja. Kako ulaze u nove i izlaze iz preraslih faza, štenci (a i odrasli psi) kao da zanemare ono što su već naučili :)
  • Odnos sa psom mora biti aktivan. Nikada neću zaboraviti jednu situaciju dok smo prolazili kroz park na jednom od satova s Igorom – ukazao mi je na to kako vlasnici pasa kad dođu u park puste psa i ne obraćaju pažnju na njega. Mozak na pašu. Misle kako je sad psu dobro jer je vani na livadi i trči. Ali nije. Pas želi interakciju, kako sa drugim psima tako i sa svojim vlasnikom. Velika je greška ne obraćati pažnju na psa, jer promatrajući ga puno toga možemo uočiti.
  • Polazna točka za komunikaciju je promatranje, kako bismo mogli razumjeti. I konačno kako bismo mogli komunicirati.

 


Sve dok nismo zavoljeli životinju, dio naše duše ostaje neprobuđen. 

– Anatole France


 

 

Još dok Anis nije bila s nama, naišla sam na jednu priču o tome zašto psi (i ostale životinje) žive kraće nego ljudi. Radi se o jednoj obitelji koja je imala sina od 6 godina, po imenu Shane. Imali su labradora. Pas, Belker, je u svojoj 10. godini obolio od raka i morali su ga operirati. Nije preživio. Svima je, naravno, bilo teško, no roditelji su se najviše pribojavali kao će to Shane podnijeti i kako će se to odraziti na njega. Pretpostavljali su da će biti iznimno tužan.

Nakon što je pas uginuo, svi zajedno su sjeli, razmišljali o toj situaciji i zapitali se naglas – zašto životinje žive kraće nego ljudi? U tom trenutku javio se mali Shane i rekao – Ja znam zašto. Ljudi se rađaju kako bi naučili živjeti dobar život, u smislu da vole svakoga u svakom renutku i da budu dobri. A psi već znaju kako – pa zato ne moraju ostati na ovom svijetu toliko dugo koliko i ljudi.

Ukoliko vas zanima, u nastavku teksta se nalazi link na jedan divan kratki filmić (7-8min) koji je snimljen iz perspektive psa i tome što bi on rekao vlasnicima da zna pričati (našim jezikom). Jako emotivno …

 

 

Ovo je tema koja zaslužuje da se o njoj napiše knjiga, a ne jedan post kojim sam jedva zagrebala u dubinu teme. Odgoj psai odnos sa tm bićem je toliko kompleksan i poseban da je često puta nemoguće to ispričati i prenijeti drugima. To je odnos koje te tjera da ideš u sebe, dublje i dublje. Odnos koji otvara srce. Iz razloga što su psi poput ljudskih bića, samo što to nisu.

Author: Knjiga inspiracija

Moje ime je Slavenka Đikić (d. Vinski), autorica sam tekstova i ilustracija na ovom blogu. Oduvjek sam voljela zapisivati razne misli na papir, moje ili nečije. A posebno sam imala potrebu zapisati citate koji su me inspirirali i dali neki novi pogled na život. Uvijek sam sa sobom imala jednu tekicu i slagala svoju knjižicu inspirativnih misli. Trenutno se ta knjižica lagano razvija u Knjigu inspiracija.

8 Replies to “Komunikacija sa psom i moja godina s Anis Doo”

  1. Joj Slavenka naježila sam se čitajući, od dragosti, od gledanja slika i zamišljanja kako ćemo i mi jednoga dana imati psa. To je san nas četvero, ali u ovom stanu gdje smo sada, ne smijemo držati kućne ljubimca. Ako jednom budemo imali neku našu malenu kućicu, pas će biti prvi koji će useliti :) Znam da je to i velika obaveza i da zahtjeva mnogo, ali ljubav koju nam daju, nadmašuje sve to.
    Jedan jazavčar nas dočeka svaki godišnji u Hr, ne znam da nam se itko toliko obraduje, kao on kad nas vidi :)

    1. Draga Mirna, baš mi je drago da ti se svidjelo sve skupa :) Znam točno kako vam je, ni ja nisam nabavljala psa dok nisam imala uvjete za to. Muž i ja živimo u kući koja ima svoje dvorište, ograđeno. Tako da smo bili u prilici nabaviti psa. Ja bih ih još nekoliko udomila, ali on nije na to spreman, za sada :) U tome i je poanta, pas je velika odgovornost i zahtjeva puno pažnje i vremena, tako da ne bih željela to nikome nametnuti. Ali, ta ljubav koju ti oni pruže – to je nešto nevjerojatno i, kako si rekla, nadmašuje svu brigu i odgovornost i nedostatak vremena <3 Nadam se da ćete biti u prilici jednog dana imati psa jer će vam zaista ispuniti život. Baš kao taj jazavčar koji vas svake godine dočeka i obraduje vam se kao nitko nikada :) Tako je nama na dnevnoj bazi, doslovce :D

  2. Poštovana Slavenka. Tako mi je drago da sam naišla na ovaj Vaš tekst. Ja sam udomila Anisinu sestricu Cinammon, i kad čitam Vaše tekstove kao da pišete o mojoj Cinammon. A osim što se ponašaju isto i likom su slične kao jaje jajetu.

  3. Cinammon je u Bjelovaru i ima novo ime Bella. Ja obozavam cimet ali je bilo problematicno za izgovaranje odnosno vise puta izvikivanje

Leave a Reply

Your email address will not be published. Required fields are marked *

%d bloggers like this: