Kako sam se pokrenula

(i priča o odgovornosti)

Dragi svi vi koji čitate ono što ja pišem, ovo je post koji objavljujem u sklopu Blog parade na temu Izaći iz zone komfora ili ne? S obzirom da već duže vrijeme razmišljam o tome kako moram negdje napisati i objaviti svoju priču o mom putu u nepoznato, poziv na sudjelovanje u ovom izazovu došao je u pravom trenutku.

Do prije dvije godine radila sam kao upravna pravnica u javnoj institucij. Tu počinje ova moja priča i ulazak u zonu anti-komfora.

Krenimo ispočetka … Diplomirala sam upravno pravo, zaposlila se u osnovnoj školi kao Tajnik škole, a nakon toga u Pravosudnoj akademiji gdje sam također radila administrativne, ali i one poslove koji su se odnosili na uređivanje različitih obrazovnih materijala i publikacija. Radi takve potrebe posla završila sam program stručnog usavršavanja iz područja grafičkog dizajna. To mi je pomoglo da osvijestim koliko kreativnosti imam u sebi.

U međuvemenu sam upisala specijalistički studij Upravljanja procesima (i projektima), misleći kako će se to savršeno uklopiti u moj rad i karijeru u Akademiji. No, s vremenom su se stvari počele mijenjati, sam rad više nije bio povezan sa svrhom rada. Tako je moja motiviranost za rad nestajala. Željela sam raditi posao koji ima smisla, željela sam stvarati nešto tako da na kraju radnog dana, mjeseca ili godine imam osjećaj da sam nešto napravila.

Sve više sam počela razmišljati zašto radim to što radim, što me dovelo do toga? Zašto sam još tu? Što želim raditi? Što želim dati sebi, ali i firmi u kojoj radim? Ovoj ili nekoj drugoj. Zamijetila sam da više ne dajem sve od sebe. Na moj rad u pravilu nisu imali zamjerki, čak su me nadređeni puno puta pohvalili i nagradili (koliko je to moguće u državnoj službi). Ali, nešto je nedostajalo, ja više nisam radila punom snagom, moj trud je bio sve manji. To me je činilo nezadovoljnom jer sam se osjećala beskorisnom i neodgovornom.

Međutim, ono što sam doživjela upoznavši se sa grafičkim dizajnom ugodno me iznenadilo i moram reći da je utjecalo na promjenu moje perspektive o tome što želim i ne želim raditi. Shvatila sam da moj odabir studija i poslova nije došao srca, nego iz nekih određenih okvira. Postavlja se pitanje – što sada?

Razmišljajući o svemu došla sam do zaključka da najbolje da se ‘malo’ odmaknem, ukoliko si želim dati odgovore na pitanja. Da odem negdje daleko i sagledam sebe iz druge perspektive. I tako sam se odlučila na drastičan potez.

Nakon 4 godine rada u Akademiji dala sam otkaz, na zaprepaštenje većine zaposlenih unutar i van Akademije. Svega ima, ali da netko dobrovoljno ode iz državne službe, a da pritom nije našao drugi, siguran posao, to pak još nisu vidjeli. (Niti ja, da budem iskrena).

Ne moram posebno naglašavati da sam u toj priči preispitivala i svoje razloge studiranja kao i želim li više raditi to za što se trenuno obrazujem. Tako sam, ostavivši posao iza sebe, napravila istu stvar sa studijem – na neko vrijeme pustila sam da sve sjedne na svoje mjesto kao bih ponovno našla svoju svrhu i razloge zašto želim diplomirati Procese, iako sam već uvidjela koliko me privlači grafički dizajn.

I dok su neki smatrali da sam postupila iznimno neodgovorno tako što sam (u teška vremena u našoj državi) na svoju inicijativu prestala raditi, a još k tome sam imala ‘posao iz snova’, ja smatram da se radi o nečemu sasvim suprotnom. Ja sam na svoj način preuzela odgovornost. Tako što sam odlučila preispitati jesam li i koliko sam odgovorna u svom radu. Jesam li iskrena i fer prema sebi. Ako nisam, to će se odraziti na moj radni učinak na negativan način. Niti jedna firma (džavna ili privatna) to ne zaslužuje, koliko god mi mislili obrnuto. Samo osoba koja je preuzela odgovornost za sebe može pridonijeti bilo kojoj zajednici u kojoj djeluje. Samo ona osoba koja je posložila sebe u privatnom smislu, može biti kvalitetna kao radnik (ako ćemo baš o odgovornosti).


Budi što jesi. Postani što možeš postati. Preuzmi mjesto koje zavređuješ.

Jer odgovoran si izraziti svoj talent, upotrijebiti sve svoje vrijednosti, usavršiti sve ono što nije savršeno.

Odgovoran si navijestiti svoja htijenja, i zajedno s drugima, u harmoniji zajedništva, gdje se svatko dobro vidi.

Ostvariti najviše u sebi i drugima.

– natpis na kamenoj ploči na portugalskom ljetnikovcu


*** slijedi nastavak priče u sljedećem postu pod nazivom A što se dogodi kad kreneš (ili kako to izgleda kad odlučiš otići u nepoznato)

logo-srce

Author: Knjiga inspiracija

Moje ime je Slavenka Đikić (d. Vinski), autorica sam tekstova i ilustracija na ovom blogu. Oduvjek sam voljela zapisivati razne misli na papir, moje ili nečije. A posebno sam imala potrebu zapisati citate koji su me inspirirali i dali neki novi pogled na život. Uvijek sam sa sobom imala jednu tekicu i slagala svoju knjižicu inspirativnih misli. Trenutno se ta knjižica lagano razvija u Knjigu inspiracija.

2 Replies to “Kako sam se pokrenula”

  1. Imam ovaj Rostuharov citat s početka u jednoj od svojih inspirativnih bilježnica :) u svakom slučaju – još jedan inspirativan post!

  2. Jedna moja inspirativna bilježnica je bila puna samo njegovih citata :) Nekako sam od svih na kraju izabrala ovaj jer taj me je u konačnici i pokrenuo. Čitajući Degustaciju slobode preokrenule su mi se perspektive u glavi i jednostavno više nisam mogla nastaviti živjeti kao do tada :) Drago mi je da ti je post inspirativan, ima toga još za reći i napisati … kroz koji dan stiže nastavak priče!

Leave a Reply

Your email address will not be published. Required fields are marked *

error: Content is protected !!
%d bloggers like this: