Incredible !ndia 1.

1. dio

Om Namah Shivaya (mantra s ilustracije) = I honor that which I am capable of becoming

Moje dvomjesečno putovanje u Indiju dogodilo se prije skoro 3 godine. Bila je to točka preokreta moje karijere, ali i života. Ovaj tekst nastavak je na post A što se dogodi kad kreneš, kao i na onaj prije toga Kako sam se pokrenula. Incredible !ndia bio bi zadnji dio trilogije o mojoj životnoj promjeni iz tog razdoblja :)

Za one koji ne znaju, u jednom trenutku svog života odlučila sam prekinuti karijeru državnog službenika i otisnuti se u nepoznato. Htjela sam napraviti nešto da se pokrenem. To je bio period kad sam kupila Rostuharovu Degustaciju slobode koju sam toliko detaljno označila sa stickiesima da u konačnici nije imalo smisla više ništa označavati, jer svaka stranica je sadržavala rečenicu koja me izuvala iz cipela. Knjiga, između ostaloga, na samom početku opisuje važnost toga da se pokrenemo i otisnemo u nepoznato.

Razmišljajući o svemu došla sam do zaključka da je najbolje da se ‘malo’ odmaknem od svega, da odem negdje daleko i sagledam sebe iz druge perspektive. Odlučila sam se za putovanje, kako po Indiji, tako i po svojoj nutrini.

Zvuči super i cool, ali tamo je bilo raznovrsnih prevrtanja unutar mene. Tamo sam uspjela sagledati što to sve nosim u sebi. Ali se nisam mogla nositi s time jer tada nisam znala kako. Indija ti na dosta okrutan način pokaže tko si i što si, od kakvih misli gradiš život i u kakvom si stanju. Ona ti doslovce stavi pred nos to sve što si ti u tom trenu.

Jug Indije

Na jugu Indije posjetili smo gradić Puttaparthi, najpoznatiji svijetu kao mjesto gdje je rođen Sri Sathya Sai Baba. Tamo smo bili smještenu unutar smještajnog kompleksa u sklopu kojeg se nalazi i veliki ashram te smo svaki dan mogli pratiti program koji se unutar ashrama odvijao. Meni je bilo najzanimljivije ranojutarnje pjevanje veda. Iako nisam blage veze imala što one znače, nisam razumjela ništa niti sam ikada prije proučavala vedsku filozofiju, moram priznati da, sjedeći zajedno sa svima ostalima i mantrajući isto što i ostali, da sam osjetila neku lijepu energiju. Lijepu energiju veda, ne mislim nužno na ashram niti na Sai Babina učenja (niti ih isključujem). Samo mjesto je usmjereno isključivo na turiste, iako nema gotovo ničeg luksuznog. Osim par cafea, uređenih upravo za zapadnjake :)

Puttaparthi – glavna ulica (Photo credit: Slavenka Vinski)

 

Puttaparthi, sporedna ulica (Photo credit: Slavenka Vinski)

 

Puttaparthi, lokalna žena sa djecom (Photo credit: Slavenka Vinski)

Posjetili smo i Dolinu piramida (Pyramid valley), kao međunarodni meditacijski centar u sklopu kojega je sagrađena – druga na svijetu najveća ikada – piramida za meditiranje. Meditacija u piramidi zaista je moćna i ima daleko snažnije djelovanje nego inače. (Inače, osnivač Doline piramida – Brahmarshi Patriji posjetio je Hrvatsku prije nekoliko godina te je za tu svrhu dao prevesti jednu od svojih knjiga – Dah i meditacija koju sam ja dobila na grafičko oblikovanje, eto!)

Pyramid Valley; glavna piramida (Photo credit: Slavenka Vinski)

Nakon toga posjetili smo Arunachalu, svetu planinu koja se nalazi pored gradića Tiruvannamalai, u državi Tamil Nadu. Arunachala se smatra jednom od Zemljinih čakri kao i planinom na kojoj se prosvijetlio neopisivo velik broj ljudi. U samom podnožju planine, odnosno u gradu, nalazi se ashram Ramana Maharshija, poznatog indijskog duhovnog učitelja koji je stavljao naglasak na različite duhovne prakse. Jedna od nje je upravo hodanje oko planine Arunachala, zbog njenog  iscjeljujućeg učinka. Više o energiji te svete planine možete pročitati ovdje.

Arunachala – pogled na ashram u gradu (Photo credit: Slavenka Vinski)

Na kraju putovanja po jugu Indije otputovali smo u Auroville  te posjetili obližnji gradić Pondicherry, koji se također  nalaze u državi Tamil Nadu. Aurovile je umjetno stvoren grad, bolje rečeno eksperiment. Osnivačica Aurovillea je Mirra Alfassa, poznata pod imenom The Mother. Namjera joj je bila da ljudi iz svih država svijeta tamo žive u miru te da se postigne jedinstvo među ljudima. Usred tog grada nalazi se jedna ogromna zlatna kugla, njegovo veličanstvo – Matrimandir. Posjet Matrimandiru nije namijenjen kratkotrajnim turistima, nego onima koji su tu došli da zaista dožive i osjete energiju samog mjesta te da se upoznaju i shvate sa samom filozofijom po kojoj žive stanovnici Aurovillea. Matrimandir je mjesto predviđeno za vježbanje koncentracije, a u njoj vlada potpuni i apsolutni mir. Ako vas zanima više detalja o Matrimandiru, možete pogledati na ovom linku.

Auroville – Matrimandir (Photo credit: www.jascosworld.ch)

Jedan dan posvetili smo obilasku Pondicherrya, te naposljetku kupanju na njihovoj plaži. To je također bilo zanimljivo iskustvo, iz razloga što njihove žene smiju dolaziti na plažu jedino uz pratnju muža, a o badićima da ne pričam – ne skidaju se iz svojih haljina. S obzirom da mi nismo imale haljine za kupanje, a u grupi nas je bilo cca 40ak (muško-ženska grupa), odvažile smo se na taj pothvat i kupali smo se svi u badićima koje koristimo i na našim plažama. Sama se nikako ne bih usudila. To je njima bila senzacija dana, mjeseca … a možda i godine, iz razloga što nemaju prilike to vidjeti uživo.

Fora stvar na njihovoj obali su bili i ogromni valovi koji te uhvate u takvu centrifugu da ne znaš gdje si kad te ispljunu van. Ja sam jednom otišla malo predaleko pa su me tako izokretali da sam lupila glavom u dno, odnosno u pijesak … nakon toga sam promatrala stvari oko sebe samo s plaže :) :) :)

Pondicherry (Indijski ocean), kupanje sa lokalnim stanovništvom (Photo credit: Slavenka Vinski)

Indija je neobična zemlja. Mnogi tamo odlaze doživjeti duhovnost. Ali, duhovnost kakvu mi poznajemo ili barem zamišljamo, tamo postoji na samo određenim mjestima (sve ostalo je Indija). A jesam li ju ja našla? Jesam, ali na jedan uvrnt način, baš kao što je i ta zemlja. I znatno kasnije.

Kao prvo, tamo vrlo često doživljavate veće ili manje šokove :) Prvo što me zapljusnulo kad sam sletila u Bangalore bio je užasan, ljepljiv, smrdljiv, vlažan i vruć zrak čim smo izašli iz zračne luke. Bam! Tu mi je došlo nekako teško pri srcu, nisam se osjećala ugodno. Obični šok. Samo to. No, navikla sam se ubrzo :)

A onda je uslijedilo … kultura ljudi … Zašto te Indija uči duhovnosti? Jedan od razloga je zato što te uči strpljenju, uči te da poštuješ raznolikosti. Pod time mislim na razlike u načinu razmišljanja i gledanju na stvari. Na našu i njihovu logiku. Indija te uči toleranciji. Jer tamo možeš vidjeti koliko to zapravo jesi … ili nisi.

Npr. dođeš u kafić i naručiš kavu, a oni ti donesu čaj. Na tvoje pitanje zašto čaj, pa nisam to naručila, oni ti kažu – pa nije bilo kave :) :) Za umrijet od smijeha. Ili recimo, vozimo se autobusom i kažete vozaču da vas prebaci s točke A na točku B preko točke C jer tu želimo usput stati i pogledati jednu palaču. No, nakon izvjesnog vremena, prateći preko GPS-a, zamjećujemo da vozač ide preko točke D, što isključuje stajanje na točki C, a skupa s time i razgledavanje palače. Nadam se da me pratite :) Na naše pitanje zašto je to tako napravio, misleći u sebi – možda je do regulacije prometa, tko zna gdje su kakvi radovi … on odgovara da mu je tako šef rekao!?! Hahaha, što reći na to? Nakon višesatnog raspravljanja, odustanemo. Da pojasnim još jednu stvar, Indija je ogromna, više manje svaka naša vožnja autobusom trajala je cca 12 sati – da bi prešli udaljenost koju na karti vidimo kao par milimetara. Tako da skretanje s rute nije nešto što ikome odgovara. I kad jednom odeš u suprotnom smjeru od onog u kom si krenuo, ne vraćaš se više :) Što bi vama došlo da napravite u tom trenutku? Da poludite? Da vičete? Da se žalite? Kome? (Inače, mi smo išli kao grupa od 30-40 ljudi i iznajmljivali smo buseve za sebe, nismo koristili javni prijevoz, osim po potrebi tuk-tuk i podzemnu u Delhiju.) Takve situacije te ili dovedu u centar ili rastave na komadiće. Bilo je ljudi koji su tamo popucali na sve strane.

Također, dosta je bitno da i kao žena pazite na odjeću i ponašanje, jer Indijcima nije normalno da žene hodaju u odjeći kakva je naša zapadnjačka. No, to i nije toliko neobična niti specifična stvar samo za Indiju. Ali, takvo stanje samo po sebi ne stvara ugodan osjećaj.

Vrlo specifično, smiješno i neobično je njihovo čoporativno muško druženje i obavljanje poslova. Dakle, muškarci se jednostavno drže čoporativno. Ono što kod nas radi jedan čovjek, to kod njih rade petorica. Trebate vidjeti kako to izgleda kad naručite taksi i trebate staviti kofer u prtljažnik, njih 5  izvode tu aktivnost :) :) :)  Jednom smo frendica i ja htjele otići taksijem do jednog mjesta i pitale vozača koliko to košta, kad nam je rekao cijenu nismo htjele pristati jer nam je bilo preskupo. U taj čas stižu njih nekoliko, iz rikše koja je stajala 20ak metara pored i dolaze nam govoriti kako je to normalna cijena, sasvim odlučno štiteći taksistu. Moram dodati i to da je kod njih sasvim normalna pojava da se dva frenda drže za ruke i tako hodaju po cesti. To je vrlo čest prizor.

Još jedna stvar me tamo mučila. Inače, ja sam vam ovisnica o šetanju po parkovima. Mogla bih cijeli život putovati i u svakoj zemlji koju posjetim obilaziti samo parkove :) … baš kao što neki ljudi vole istraživati i isprobavati jela iz svih krajeva svijeta … E u Indiji nema parkova i šetnica, a krajolik nije tako lijep. Barem ne taj južni dio, na kom sam provela prvi dio putovanja. Tamo ljudi žive siromašno, naselja su jako prljava, i veća naselja isto .. i gradovi isto. Sve je puno smeća.

Ali, uspjela sam naći jedan park, u Bangaloreu. To je grad koji raste nevjerojatno brzo, od cca 11 milijuna stanovnika čija stopa rasta se enormno povećava. U takvom velikom gradu u državi kao što je Indija, nije ugodno da dvije frendice same istražuju čega ima. To je već bilo dosta hrabro. Uglavnom, našle smo super ogroman park, ni više ni manje nego botanički vrt Lalbagh. Mjesto koje je vrijedno posjeta, posebno u Indiji, zaista je prekrasan, a ima se i štošta egzotičnoga za vidjeti. Kako to već biva, taman kad misliš da nije sve tako strašno, taman kad se odlučiš malo odmoriti i opustiti od svih doživljaja – evo ti još jednog. Već sam spomenula kako se njihova logika razlikuje od naše.. Tako nam je prišao jedan Indijac, mlađi od nas barem 10 g. i ponudi nas ananasom koji je bio narezan i s nečime posipan. Ja sam bila svjesna da ti nitko neće tek tako donijeti narezani ananas i ponuditi ti da papaš, ali moja frendica nije :) Iako smo mi (ja) govorile da nećemo, on je uporno tražio od nas da uzmemo. Ok, ona je uzela i rekla da joj nije fino, radi tog nečeg čime je bilo posipano. On je onda tražio da platimo cijelu tu porciju, što ona nije htjela jer je uzela samo jedan mali komadić. I tu je nastala frka jer je u tom trenu prema nama krenulo 5 indijaca. Ne znam niti sama kako, ali uspjele smo pobjeći. Dan danas ne znam jesu li to bili njegovi kompići ili ne. Ali, ni ne stigneš se snaći i percipirati stvari oko sebe, njihova logika brže bolje izigra tvoju!

Nema niti kafića kakvih ima kod nas. Osim na nekim mjestima koja su usmjerena na turiste. Nemojte me krivo shvatiti, nisam niti htjela da sve bude kao kod nas, jer da jesam ne bih pomišljala na ovakvu odvažnu odluku. Kad kažem da nije kao kod nas, pod time mislim kako je sve toliko različito od toga kako je ovdje da naš mozak teško to može percipirati, shvatiti, pojmiti …. Još kad k tome dodamo i njihovu logiku koja našu izvrće na sve strane, jako lako vam može doći da poludite. Naravno, sve ovisi od države do države (unutar Indije). Ja nisam išla npr. u Gou gdje su stvari drastično drugačije od ostatka Indije i puno sličnije našim prilikama. Nisam išla niti u Keralu, koja je – po pričama ljudi koje poznajem, a išli su tamo – prekrasna.

Ono što je fascinantno u toj zemlji je spoj kontrasta. Zemlja je prepuna smeća i prljavštine, a ujedno je tako šarena i lijepa. Tko ima strast prema fotografiranju tamo bi se pošteno nauživao. Spoj nespojivog. U istom prizoru imaš najljepše drvo koje si ikada vidio, a svuda oko njega naslage raznoraznog smeća. Također, ta zemlja je puna smrada od tog smeća, a istovremeno je prepuna prekrasnih mirisa različitog bilja, cvijeća, drveća.

Zamijetila sam kako tamo vladaju neobični, pa često i kontradiktorni zakoni. Recimo odvojeni redovi za žene i muškarce u dućanima i slično. A nakon što taj red čekanja završi opet su svi zajedno. Ovome sam se dosta čudila. Sve u svemu, Indijci kao narod su dosta neobični ljudi. Njihova logika i naša nikako ne idu skupa te se oni kao narod u potpunosti razlikuju po načinu razmišljanja, ne samo od nas, nego bih rekla možda i od ostatka svijeta :)

To su sve specifičnosti Indije koje te uče toleranciji i poštivanju različitosti. Koje te uče strpljenju, ali i razbijaju na sitne komadiće vlastita uvjerenja i stavove. U biti, bolje ti je da te Indija pocijepa, bolje ti je da se raspadneš, nego da ostaneš tamo tvrd orah, jer kao takav ne izdržiš. Tek tamo vidiš koliko si fleksibilan sa sobom, koliko si i jesi li stvarno otvoren.

Tako u Indiji učiš o duhovnosti jer se upoznaješ sa pravim ljudskim vrijednostima, ali i sa vlastitim stanjem, onako za ozbiljno možda po prvi puta u životu. Samo zato što takve nekakve stvari doma nisi mogao doživjeti, a sve one stvari koje te i ovdje mogu tome naučiti, jednostavno uzimamo zdravo za gotovo i toliko su nam normalne da ih niti ne doživljavamo. A tamo te ti šokovi ipak, malo ili puno, uzdrmaju. Kad malo bolje razmislim, mislim da niti jedan tvrd orah u Indiji nije preživio. Što si ti tvrđi to te ona više i jače slomi na sitnije dijelove. To je duhovnost po koju se odlazi u Indiju. Ona sva meditiranja i mantranja po ašramima su za amatere :)

 

Drugi dio priče o putovanju u Indiju – Sjever i Himalaya – čitajte u sljedećem postu koji stiže uskoro :)

 

P.S. za vrijeme boravka u Indiji, odlučila sam da se ne vraćam doma dok ne naučim voziti motor … ok, moped barem :) S obzirom na stanje u njihovom prometu – službeno se vozi po lijevoj strani ceste, ali na prometnicama je kaos i izgleda kao da se svi voze u svim smjerovima, majmuni se šeću kao kod nas golubovi, a na svim cestama pa i autocestama krave hodaju slobodno – smatram da je i ovo bio popriličan pothvat!

Auroville – Pondicherry (Photo credit: Anita Štorga)

 

naziv i logo za međunarodnu marketinšku kampanju Vlade Indije 2002.g. u svrhu promoviranja turizma:

Incredible_India_campaign_logo

logo-srce

Author: Knjiga inspiracija

Moje ime je Slavenka Đikić (d. Vinski), autorica sam tekstova i ilustracija na ovom blogu. Oduvjek sam voljela zapisivati razne misli na papir, moje ili nečije. A posebno sam imala potrebu zapisati citate koji su me inspirirali i dali neki novi pogled na život. Uvijek sam sa sobom imala jednu tekicu i slagala svoju knjižicu inspirativnih misli. Trenutno se ta knjižica lagano razvija u Knjigu inspiracija.

6 Replies to “Incredible !ndia 1.”

  1. Zanimljiv tekst :) i kad si spomenula Gou, prije koju godinu sam saznala da je Dubrovačka Republika imala tamo koloniju :D to me baš iznenadilo… jedva čekam nastavak :)

  2. Neke stvari sam o životu u Indiji već čula (učiteljica moje kćeri se jednom sama zaputila u Indiju na 6 tjedana, i za mnoge se stvari čudila kO i ti), neke sam nove naučila. Zanimljiva zemlja u svakom slučaju. I ja jedva čekam sljedeću priču :)

  3. “Indija ti na dosta okrutan način pokaže tko si i što si, od kakvih misli gradiš život i u kakvom si stanju.” – baš ovako kako si napisala tako nekako i ja imam percepciju Indije. Možda ću imati priliku ove godine i sama se uvjeriti u to :). A do tada uživam u tvojim pustolovinama i fotkama i s velikim nestrpljenjem čekam novi post :*

Leave a Reply

Your email address will not be published. Required fields are marked *

error: Content is protected !!
%d bloggers like this: