Brankica Stanić

Brankica je jedna divna mlada spisateljica koja svojim riječima inspirira mnoge čitatelje. Njene riječi kao i stil pisanja odišu toplinom i nježnošću te tako s lakoćom dopire do brojnih ljudi. Za sebe smatra da je obična, a ja bih rekla poprilično skromna.

Pisanje je dio nje i time se bavi od kad zna za sebe. Sa svojih 15 godine napisala je i izdala svoj prvi roman pod nazivom Druga strana medalje. U međuvremenu je napisala nekoliko kratkih priča koje, iako se lagano čitaju, ipak šalju duboke i smislene poruke.

Trenutno je u tijeku proces izdavanja njene druge knjige, naziva Putevima svitanja. Prvih 6 poglavlja možete pročitati na njenom blogu i vidjeti o čemu se radi.

Osim što je inspirativna spisateljica, Brankica je ujedno i jedna hrabra i odvažna žena koja je u jednom trenutku odlučila ostaviti iza sebe prividnu sigurnost koju je živjela. U dobroj firmi i na poslu s kojim je bila jako zadovoljna dala je otkaz kako bi s malim djetetom odselila kod supruga u Irsku, na tada još sasvim nesiguran teren.

Tamo se u potpunosti posvetila pisanju i predano se posvetila svojoj spisateljskoj karijeri, koja joj – složit ćete se – ide poprilično dobro!

 

1. Brankice, dobrodošla! Koliko znam, oduvijek si voljela pisati. To kao da je jednostavno dio tebe. Zanima me što ti pisanje donosi? Kakav osjećaj?

Draga Slavenka, hvala ti na pozivu, pravo mi je zadovoljstvo gostovati na tvom blogu. ☺

Istina, pisanje kao da je dio mene. Nikad pisanje nisam vježbala, osim čitanjem. Jednostavno bi sjela i pisala, često potpuno prazne glave, bez ikakve ideje o čemu ću pisati. Samo bi udahnula duboko i pustila olovku da napravi svoje. Nakon par besmislenih rečenica, ideja bi se nametnula sama od sebe i to je ono što najviše volim kod svog pisanja; tu lakoću kojom mi dolazi ako se prepustim, ne mozgam previše. Često, zapravo uvijek, takvi tekstovi ili priče budu najdraži mojim čitateljima, više nego oni koje planski napravim. Pisanje mi donosi ono što nijedna profesija kojom sam se bavila nije – onaj osjećaj potpunog zadovoljstva kad svoje misli pretočim u riječi. Uzbuđenje kad stvaram likove u glavi, znajući da pritom imam potpunu slobodu da ih kreiram kako god želim, taj osjećaj slobode, mogućnost da stvaram, kreiram, inspiriram…

2. Na natječaju Ljudi s olovkama, koji vodi Lola magazin, osvojila si drugo mjesto za svoju kratku priču – Mogu što god hoću! Možeš…ali trebaš li? Kako je nastala ta priča?

Priča je nastala sasvim slučajno. Imala sam jedan tekst na temu žena i samopoštovanja i stalno sam ga prepravljala, nikako nisam bila potpuno zadovoljna s njim. I onda mi je jednom sinulo; a zašto ja to ne pojednostavim, napravim kao razgovor između dvije žene koje imaju različite stavove? I zašto ne bi umjesto da je objavim na blogu, poslala na Lolin natječaj? Zanimljivo je kako one stvari koje ne planiramo uvijek ispanu najbolje.

3. Na svom blogu si objavila već nekoliko kratkih priča. Gdje pronalaziš inspiraciju za to? Namjeravaš li ih pisati i dalje?

Kratke priče i ja imamo neobičan odnos. Dok o tekstovima za blog promišljam, donekle ih planiram, kratke priče su nešto što puno teže stavljam pod kontrolu. Gotovo uvijek se dogode spontano i slučajno. Zadnja koju sam napisala, Ne pobjeđuje se oružjem, već ljubavlju, nastala je dok sam sjedila u coffee shopu i promatrala jedan zaljubljeni par. Inspirira me svašta, nekad moj osobni život, nekad nešto što pročitam, a nekad to doslovno može biti grafit na zidu koji ugledam dok se vozim tramvajem ili djelić razgovora slučajnih prolaznika. Da, namjeravam ih pisati i dalje, ali one su te koje određuju kada i u kojoj mjeri. ☺

4. Tijekom ove godine namjeravaš izdati knjigu pod nazivom Putevima svitanja. Možeš li ukratko reći o čemu se radi.

Putevima svitanja je roman o samospoznaji, mladoj ženi koja se nalazi na prekretnici svog života, raskrižju na kojem je muče dvojbe poput nastaviti starim utabanim putem ili krenuti nekim novim, ostati zaogrnuta sigurnošću potiskujući tiho nezadovoljstvo koje je tišti u nutrini ili se otisnuti u nepoznata polja koja, iako nepredvidljiva, nude ono za čim cijeli svoj život traga; unutarnji mir i život krojen po svojim pravilima.

Radnja prati tridesetogodišnju fotografkinju Tinu pred jednom od važnijih odluka u životu; stupanju u brak. Između dvojbi oko ispravnosti te odluke,  zaručnika koji ljubav mjeri kontrolom i emocionalnom manipulacijom, muče je i posljedice teškog djetinjstva i mučan odnos s prerano umrlom majkom alkoholičarkom. U svom tom kaosu, upoznaje Luku, čovjeka čiji drugačiji pogledi na  svijet dovode u pitanje ispravnost njenog životnog puta i  tjeraju je da preispita vlastito poimanje ljubavi i života.

Poput svih nas, žestoko se opire promjenama, donosi neke naizgled sasvim pogrešne odluke, pa opet sve kao da je vode upravo onom čemu je najviše čeznula; kidanju nezdravih odnosa, kako sa samom sobom tako i drugima, i kretanju na trnoviti put samospoznaje. Izgubivši sve, na nagovor prijateljice Matee odlazi u Irsku gdje počinje njena avantura pronalaska sebe, opraštanja i otpuštanja, te prihvaćanja odgovornosti za sve aspekte svog života.

To bi ukratko bila tema romana i na mom blogu pod kategorijom istoimenog naziva Putevima svitanja, nalazi se prvih šest poglavlja romana koje zainteresirani čitatelji mogu pročitati dok roman ne ugleda svjetlo dana. S obzirom da sam roman pisala u prvom licu, mnoge čitatelje zanima da li je roman autobiografski – nije. Priča je plod mašte, ipak u romanu ima dosta mene u smislu stavova i mišljenja nekih likova, ponajviše glavnog, a i svi opisi Irske su preuzeti sa mog osobnog bloga Dublin efekt.

5. Koja je razlika u pisanju kratkih priča i romana? I kako se pisanje postova za blog uklapa u to?

Razlika je velika, barem meni. Kod kratkih priča moraš, pa jednostavno sve skratiti, u malo riječi zainteresirati čitatelja i poslati nekakvu poruku, dok kod pisanja romana imaš puno više prostora za djelovanje, više prostora da se posvetiš detaljima, da o temi o kojoj pišeš pristupiš iz više različitih uglova.
Postovi za blog su po meni u usporedbi sa kratkim pričama i romanima najjednostavniji. Iako i dalje dobar blog post mora imati glavu i rep, poruku, i mora pobuditi interes kod čitatelja, lakše je, jer u toj formi obično iznosimo neko svoje mišljenje, stav, ukazujemo na neku problematiku, poput razgovora u glavi sa zamišljenim prijateljem. Opet, ponavljam, tako je kod mene slučaj, nekim blogerima su primjerice svi blog postovi u obliku kratke priče.

6. Imaš li nekih novih planova vezanih uz blog?

Za sada nemam nekih većih planova jer mi je fokus na objavi knjige. Ipak, svako malo nešto čeprkam po blogu, kad ga usporedim sa  blogom kakav je bio kad sam ga tek pokrenula, danas je to jedan prilično drugačiji blog. Vjerujem da blogovi evoluiraju s nama, tako da su promjene neizbježne, a opet treba paziti da se ne izgubi identitet bloga, ono po čemu smo prepoznatljivi drugima.
Voljela bih ja tu još svašta, između ostalog kopka me napraviti englesku verziju bloga, no to je popriličan pothvat jer želim zaista kvalitetan prijevod, tako da će ta ideja morati pričekati pogodnija vremena.

7. Prije nekog vremena odselila si iz Hrvatske u Irsku. Pri tome si napravila     drastičan i odvažan potez u životu, posebno u karijeri. Od kuda si izvukla odvažnost?

Inače sam osoba koja, ako je nečim nezadovoljna, radi sve u svojoj moći da to promijeni usprkos brojnim strahovima i preprekama. Tako je bilo i sa nezadovoljstvom života u Hrvatskoj i nezadovoljstvom svojom karijerom. U prošlosti sam se prečesto mirila sa situacijama tješeći se kako uvijek može biti gore, no negdje putem sam shvatila da život jednostavno nema puno smisla ako smo nesretni i nezadovoljni, i ako sam u išta sigurna onda je to da je ono čemu trebamo težiti u našem životu, naša osobna sreća. Dođe trenutak, kad jednostavno postaneš sita svega i shvatiš da nemaš što izgubiti ako pokušaš, a dobiti možeš puno toga. Ipak, smatram da čovjek treba dobro promisliti i pripremiti se za bilo koje odvažne korake. Lako je reći; ako ti se ne sviđa posao koji radiš, promijeni ga. No, ne ide to preko noći. Trebaš se prvo dovesti u situaciju da si u mogućnosti da jednostavno daš otkaz i kreneš putem svojih snova. Možemo se mi zavaravati da novac nije bitan, ali itekako je bitan – da bi krenula na put ostvarenja snova moraš imati nekakvo financijsko zaleđe ili, ako je moguće, ono što želiš raditi paralelno sa trenutnim zaposlenjem. Isto tako, u mom slučaju, bezuvjetna podrška mog supruga odigrala je veliku ulogu u donošenju te odluke.

8. Kako danas izgleda tvoj život u odnosu na onaj prije Irske?

Isti, a opet potpuno drugačiji, teško mi je to objasniti. Ja sam ja gdje god bila, a opet nisam, nemoguće je promijeniti državu i ostati potpuno isti jer okolina, htjeli ne htjeli, utječe na nas. Najveću razliku vidim u razini hrabrosti kad nešto želim učiniti, u Hrvatskoj sam bila dosta zakočena, dok sam ovdje dosta slobodnija. Možda će zvučati čudno, ali primjerice ovaj blog vjerovatno ne bi pokrenula da sam u Hrvatskoj, vjerovatno bi bio pod pseudonimom ili sa tek nekim tekstovima za koje smatram da me ne otkrivaju puno. Tu sam stalno bila pod kočnicom, marila puno za tuđa mišljenja i bojala se biti ono što jesam strahujući od osude. Ovdje me blago rečeno, boli briga. A možda je to nešto što dođe s godinama. ☺

9. Na koji način uspijevaš organizirati vrijeme za pisanje uz malo dijete?

Najiskrenije – nemam pojma. ☺ To definitivno nije nešto što ima ustaljen obrazac jer potpuno ovisi o potrebama mog sina. Nekad prođe dan, a da niti ne pipnem laptop, nekad uspijem nešto obaviti ujutro, nekad tek pred spavanje. Nekad me pusti sat – dva u miru pa budem u potpunom šoku i svako malo provjeravam gdje je, što radi i da li mu je dobro. Zbog ovog mi je teško raditi bilo kakve dnevne to do liste, otprilike sebi odredim tjedne zadatke jer realno gledano ono što bi ja htjela obaviti u ponedjeljak, možda dođe na red tek u petak, ili tri dana ne mogu napraviti ništa i onda četvrti uspijem odraditi sve.
Definitivno je najbitinija ustrajnost i izbjegavanje one, nemam vremena. Ima vremena samo ne pod mojim već njegovim uvjetima ☺

10. Ima li nešto što bi voljela reći čitateljima? Imaš li neku poruku za njih?

Ništa što već i sami ne znaju i nisu milijun puta čuli; Ne odustajte nikad od sebe, onoga što volite i što vas čini sretnima, bez obzira na prepreke, duga čekanja ili strahove. Život je jedan i kratak, šteta je proživjeti ga po tuđim mjerilima, odvojen od autentičnosti našeg ja, jer tako naše postojanje potpuno gubi svoju svrhu.

About Knjiga inspiracija

Moje ime je Slavenka Đikić (d. Vinski), autorica sam tekstova i ilustracija na ovom blogu. Oduvjek sam voljela zapisivati razne misli na papir, moje ili nečije. A posebno sam imala potrebu zapisati citate koji su me inspirirali i dali neki novi pogled na život. Uvijek sam sa sobom imala jednu tekicu i slagala svoju knjižicu inspirativnih misli. Trenutno se ta knjižica lagano razvija u Knjigu inspiracija.

View all posts by Knjiga inspiracija →

Leave a Reply

Your email address will not be published. Required fields are marked *