A što se dogodi kad kreneš?

… ili kako to izgleda kad odlučiš otići u nepoznato …

*** Nastavak na prethodni post Kako sam se pokrenula i  blog paradu u sklopu teme Izaći iz zone komfora ili ne?

 

I tako … Nakon što sam dala otkaz otputovala sam na 2 mjeseca u Indiju. Zvuči super i cool, ali tamo je bilo svega. Raznovrsnih prevrtanja unutar mene. Da bih mogla detaljnije opisati što se zbivalo unutar mene u Indiji, morala bih napisati post koji govori samo o tome. Tako da ću skratiti priču i reći da sam tamo uspjela vidjeti što je to u meni što upravlja mojim odlukama, postupcima i osjećajima. Što je to radi čega sam se našla na takvim poslovima koje sam radila.

Nije bilo lako gledati u to, zapravo, sad kad se osvrnem na to razdoblje, nisam baš sigurna da li sam bila spremna na taj korak. Tada sam samo znala da se trebam baciti, a putem ću učiti što i kako dalje.

Baš kao i da kreneš hodočastiti na Camino de Santiago, kako sam pročitala u knjizi koja me inspirirala na ove poteze. Camino de Santiago je hodočasnički put u Španjolskoj, dužine cca 880 km. Netko ga hodočasti iz religjskih, netko iz duhovnih, a netko bez posebnih razloga. U prosjeku je potrebno mjesec dana da ga prijeđeš, ako hodaš 30-ak km na dan. 30 km na dan? Svaki dan? Mjesec dana? Zvuči suludo i nemoguće, ljudi misle da prije toga trebaju puno trenirati kako bi stekli kondiciju, no ona se stječe putem. Baš tako sam se i ja bacila na taj ‘put’ i odlučila snaći se u hodu. (Kad smo već kod Camina, to je bila jedna od opcija za otići ‘negdje’. Ipak sam ju ostavila za neku drugu životnu promjenu.)

Nakon što sam se vratila iz Indije trebalo mi je nekoliko mjeseci da dođem k sebi. Prva stvar koju sam krenula rješavati bila je završiti studij. Da, shvatila sam zašto ga želim završiti. No, iako su mi ostala još samo 2 ispita te specijalistički rad, iako mi je bilo jasno zašto to želim, bilo je teže nego očekivano. Bila sam uporna i napokon sam diplomirala i postala Stručni specijalist upravljanja procesima.

Paralelno sa završetkom studija pojavila se prilika koju sam bez razmišljana odlučila prihvatiti. Dečko je dobio posao u Berlinu te smo odmah nakon moje diplome preselili tamo. Wow! (Moram sada spomenuti da o Berlinu maštam već nekih 7-8 godina, ali nikada nisam o tome pričala. Nikome.)

I tako … u Berlinu počinjem slagati svoju priču. Tražeći ovdje poslove, zapravo više nego ikada upoznajem svoje stanje. Pisanjem motivacijskih pisma i redizajniranjem CV-a, došla sam polako do jasnije slike sebe. Moćan je to alat, pisanje motivacijskog pisma. Možda ipak ovdje počinje moja priča … Imam nekoliko tih okidača :)

A odgovor na pitanje Što se dogodi kad kreneš? bio bi: Svašta. Ne nužno ono što sam si zamislila, očekivala i htjela. Ja sam se držala one ‘Sreća prati odvažne’ i mislila da ću kroz par dana naći posao iz snova … i da će mi se sve životne situacije posložiti samo tako. Ha ha ha :) U konačnici to se dogodilo, samo nešto kasnije i nekako drugačije od onog kako sam zamišljala.

No prije nego su se stvari počele slagati, unutar mene prevrtalo se sve i svašta. Dugo vremena sam se osjećala izgubljeno. Nakon što sam napravila odvažne poteze, stekla zanimljiva iskustva i proširila svoje vidike, nekako se ipak nisam osjećala da je sve to skupa imalo smisla. Počela sam sumnjati u svoje odluke.

Činilo mi se da sam krenula krivim smjerom. Činilo mi se da sam potrošila svoje vrijeme u prazno i da nisam ništa napravila sa sobom unatoč tome što su mi mnogi ljudi rekli da se vidi kako napredujem, kako rastem kao osoba, da se mijenjam na bolje i da me ljudi doživljavju kao zanimljivu i odvažnu osobu. Ali ja to nisam vidjela niti osjećala. Osjećala sam se dezorijentirano. Osjećala sam se kao da sam si upropastila život. Ali nema veze, glavno da ja više nisam u zoni komfora :) Jer jedino tada znači da živiš!?

U mojoj glavi je to izgledalo kao da su svi drugi nešto već stvorili, postigli, napravili … a ja? A gdje sam ja? Nemam posao, ne samo to, nego sam se sama dovela u tu situaciju, nemam niti neko posebno radno iskustvo (barem ne ono koje je traženo u današnje vrijeme jer rad u državnoj službi me je obilježio kao vječnog neradnika i kao nesposobnu osobu). Sve krećem ispočetka … ali kojeg početka? Kao upravni pravnik sigurno ne! (valjda). Kao specijalist upravljanja procesima – kojim procesima? Kao grafički dizajner? Hm … trebala bih napraviti portfolio … od čega? Napravila sam neke radove, ali nije to dovoljno profesionalno za takvo tržište rada. A sve i da je – jesam li sigurna da bih od tuda krenula? Je li grafički dizajn moj poziv? Živjela sam u Berlinu … i … učila njemački. Wow! pa to je odlično! Ali čekaj malo … za što je to odlično?  I tako sam se opet našla u roju pitanja …

Smatram da je ta zona komfora pojam koji je vrlo često izvučen iz konteksta. Ne treba težiti biti u njoj, ali niti izvan nje. Iz svog iskustva naučila sam da ti zona komfora daje jednu stabilnost koja ti je prijeko potrebna za sve životne aktivnosti, za uspjeh i napredak. Ali isto tako, odlazak u nepoznato te dodatno i bez milosti ojačava. Tek u nepoznatom se susrećeš sa sobom. Kao što je meni bilo u Indiji, ali i i u svakoj situaciji nakon Indije.

Izlazak iz vlastitih okvira donosi nešto što nam unutar tih okvira ne pada na pamet. Izašli smo van, ali u sebi nosimo razne slojeve ograničenja koje surova vanjska klima ni pod koju cijenu neće tolerirati i učinit će sve da se toga riješiš. Sloj po sloj. A to je bolno, imaš osjećaj da se raspadaš i da nestaješ. I zato misliš da nisi nikada niti trebao išta mijenjati.

Uglavnom, nakon tako odvažnih i hrabrih poteza, u meni je nastao kaos i zamjeranje samoj sebi jer sam se tek tada počela osjećati grozno. Mislila sam da ću si biti puno važnija i zadovoljnija kad napravim te promjene, ali to se nije dogodilo. To se nije događalo neko vrijeme. Sve do nedavno. Tek nedavno su se kockice počele slagati, i moj živoj je opet poprimio nekakav smisleni oblik. Ali svaki puta kada neku situaciju želim staviti u neki okvir, život mi oštro pokaže da neće ići tako.

Sada sam napokon uspjela sagledati tu cijelu moju priču i vidjeti što sam napravila. No, znate što? Nisu se stvari tek sada počele poslagivati .. ne, ne! Stvari su se počele poslagivati odmah, na prvom koraku. Samo ne na način kako sam ja zamislila. Zato sam cijelo vrijeme mrmljala i bunila se  … itd. To sam shvatila tek nedavno. A nakon što sam to shvatila napokon mogu reći – Svaka mi čast! (Iako mislim da ima puno odvažnijih od mene.) Ali, svaka meni čast, zato što sam to napravila iz perspektive pune ograničenja i razmišljanja da ja to ne mogu, ne smijem i da taj drugi svijet nije namijenjen meni, tu sam gdje jesam i najbolje je da tu i ostanem. Zato sam ja morala otisnuti se i otići u nepoznato … I tu dolazim na pitanje, o kojem sam već pisala u jednom od prethodnih postova – Koje je tvoje Zašto?

 

logo-srce

 

Author: Knjiga inspiracija

Moje ime je Slavenka Đikić (d. Vinski), autorica sam tekstova i ilustracija na ovom blogu. Oduvjek sam voljela zapisivati razne misli na papir, moje ili nečije. A posebno sam imala potrebu zapisati citate koji su me inspirirali i dali neki novi pogled na život. Uvijek sam sa sobom imala jednu tekicu i slagala svoju knjižicu inspirativnih misli. Trenutno se ta knjižica lagano razvija u Knjigu inspiracija.

9 Replies to “A što se dogodi kad kreneš?”

  1. Svaka čast, Slavenka! :) to ti je ono – kad umire stari, rađa se novi svijet! Kaos, konfuzija i nesigurnost normalne su pojave jer raspada se sve staro da bi moglo doći novo ;) i opet ostadoh paf na početku posta – Degustaciju slobode pročitala sam čim je došla u knjižnice, a od cijele knjige najupečatljivija mi je ostala upravo priča o Santiagu i želja da tamo odem! I sve ove godine ja pričam o Santiagu i nikako… na kraju 2015. obećala sam samoj sebi da ću otići ove godine jer sve u meni ima potrebu za takvom vrstom “restartiranja”… al, iskreno, nemam pojma kako da to izvedem…

    1. Uh hvala ti!! Upravo tako Ivana, rađa se stari, umire novi svijet! Svaka čast tebi na tvom postu, znaš da mi je jako dobro sjeo :) Nevjerojatno mi je da je ista knjiga imala takav utjecaj na nas, a nismo niti znale jedna za drugu! A što se tiče Camina – i ja još uvijek imam namjeru otići … možda bismo mogle nešto i osmisliti :)

  2. Nešto imamo zajedničko – ja nisam otišla u Indiju, ali sam se propitivala dok sam bila u Hr, i odlučila za odlazak. Divna, divna priča, od početka do kraja. I zaključak također! Hvala ti još jednom na sudjelovanju! LP

    1. Nešto definitivno imamo zajedničko :) Drago mi je da ti se sviđa priča, no nekako sam ju najviše ispričala radi sebe i tako su mi stvari sada postale još malo jasnije :) Bilo mi je drago sudjelovati, nadam se još kojoj blog paradi jer je zaista zanimljivo i poticajno!

  3. Ja sam bila otišla u Montreal na gotovo 3 godine. Ostavila sam “stalan” posao (davne 2008. verovalo se da to još uvek postoji), uzbudljiv posao koji me je ispunjavao punih pet godina. Te šeste godine, kad sam rešila da odem, upoznala sam mnogo delova sebe za koje nisam znala da postoje. Posle 3 godine sam se vratila i još uvek nisam sigurna koliko mi se dopada sve ovo što sam pronašla i otkrila u sebi. Razumela sam svaku tvoju rečenicu. I sve nešto mislim da je zona komfora apstraktan pojam, jer ja se ne sećam kada sam se poslednji put nalazila u njoj.

    1. Drago mi je pročitati da ima još ljudi koji su prošli što i ja, koji su se bacili naglavačke i ostali na nogama … Nekako me to ohrabri da opet počnem malo više vjerovati sebi. Svaka čast i tebi na napuštanju sigurnog posla i na tvom odlasku u Montreal, svatko tko se usudi tako nešto učiniti se potrudio zonu komfora naći u sebi, a ne negdje u vanjskim okolnostima. Zona komfora je zaista neki apstraktan pojam, i sama se osjećam da sam stalno van nje, barem od kad sam dala taj otkaz i otišla u sasvim nepoznato. Komfor se nakon toga nije vratio i zato mi često bude bude teško i propitujem se jesam li luda … jesam li baš trebala tako? Znam da je odgovor DA, trebala sam … Ja konkretno ne znam što da radim sa time što sam pronašla u sebi, iako su to sve neke lijepe stvari. Još manevriram sa novim spoznajama i starim navikama, koje se silno žele zadržati u meni. Čini mi se da još uvijek nisam dovoljno sigurna da izrazim tu novu sebe :) Ali radim na tome i mogu reći da nekako idem k tome kroz pisanje, ali i neke druge stvari .. još učim i tražim svoj stil … :)

  4. Bok! Ja sam nedavno krenula izlaziti iz zone komfora i, budući da zapravo nisam znala u kojem točno smjeru želim krenuti, jednostavno sam krenula u smjeru posve suprotnom od donedavnog. Već sam u ovih nekoliko mjeseci iskusila neke turbulencije, među kojima je bio i izlazak iz nezdrave veze, ali osjećam da me sve to samo jača i priprema za nešto bolje. Uvijek volim pročitati tuđa životna iskustva i uvijek u teškim trenucima pomaže kad se podsjetim da je netko drugi već bio tu gdje sam ja sad i da je uspio! I onda shvatim da su teški trenuci sastavni dio rasta i promjena i da je to jednostavno put koji se mora proći. Hvala ti što si podjelila svoju priču sa svijetom :)

    1. Hej!drago mi je da si izlazak iz zone komfora komfora doživjela kao nešto što te ojačava i, kao što i sama kažeš, priprema za nešto bolje. Čestitatam na tim potezima! To nikada nije lako niti ugodno :) I meni je lakše kad pročitam da je i netko drugi prolazio to što prolazim i ja … tako nekako je i nastala ideja za naziv bloga, iz razloga što sam i ja htjela svojim iskustvom inspirirati nekoga, kao što su drugi mene :)

Leave a Reply

Your email address will not be published. Required fields are marked *

error: Content is protected !!
%d bloggers like this: